01 апреля 2010
5977

Denis Kulji: Bliski susret s Rusom iz svemira

Main image001
Bliski susret s Rusom iz svemira

Globusov kolumnist Denis Kuljis susreo se u slovenskom mjestascu Vitanju, na otvaranju muzeja oca astronautike Hermana Potocnika Noordunga, s genijalnim ruskim fizicarom, kozmonautom i politicarom Jurijem Mihajlovicem Baturinom, koji je onamo dosao na poziv umjetnika Dragana Zivadinova, tvorca "kozmickog teatra"

Uspravan sijed gospodin u laganom safari-odijelu i naocalama s metalnim okvirom, Jurij Mihajlovic Baturin izgleda kao ruski in?enjer na sluzbenom putovanju po Europi. Susrecemo se u Vitanju, idilicnom opcinskom mjestancu u slovenskoj Koruskoj, kroz koje huci divlja alpska rjecica, a sve kuce lijepo su obnovljene i pobojene, kao kulisa za koncert oberkrajnerskih sviraca, umilnih klarinetista i harmonikasa "domacega" turbofolka.

Projekt "Noordung"

Baturin zna hrvatski i slovenski (a osim toga engleski, svedski, japanski, francuski i njemacki), ali preferira da mu prevode na ruski. Ruski govori kao izvanredno educiran, kultiviran covjek, vidis da nije samo drvio po Feynmanu i ostalim autorima knjiga s brojkama.

Na nj su, kaze, formativno djelovali Saltikov-Scedrin ("Gospoda Golovljovi") i Lewis Carroll. Carroll, sasvim logicno - autor "Alice u zemlji cudesa", engleski matematicar, fotograf, sukladan je lik ovom ruskom fizicaru, autoru fotografija i politicaru, kojega su, kako kaze, tako?er privlacile granice spoznaje, pa je umjesto u svijet iza ogledala zaronio u kozmos, jer se, "mlad i glup" nije usmjerio na vece, bliske tajanstvene dubine samog ljudskog uma...

No sto mu znaci Mihail Jevgrafovic Saltikov-Scedrin? Ruski Balzac, taj bivsi visoki drzavni cinovnik, napisao je koncem 19. stoljeca, osim knjiga, masu angaziranih feljtona u humoristicnom duhu. Reformist, ostao je vjeran idealima drustvenog progresa koji su staru Europu zahvatile revolucionarne 1848.

Praperestrojka, praglasnost - eto to je ono sto se podudara s biografijom i teznjama Jurija Mihajlovica Baturina.

I on je neobican covjek uzvisena duha, s biografijom politickog usamljenika. Silno je ambiciozan, a to nije mundana, prostacka, ambicija, novac ga, recimo, ne zanima, a drustvena moc samo u cistom obliku, kao snaga potrebna da se izvrse epohalne promjene.

To i ne skriva, iako dru?tvena norma propisuje da zatomis idealizam i porices bilo kakvu zelju za uzdizanjem covjecanstva, jer time ugrozavas malogra?ane u njihovu konformizmu. A s takvim pogledima moze se razumjeti jedino s umjetnicima, pa je u Vitanje i dosao na poziv Dragana Zivadnova, s kojim dugo sura?uje na njegovu projektu "Noordung".

Zivadinov je najznacajniji jugoslavenski umjetnik druge polovice 20. stoljeca - osnovao je Neue Slowenische Kunst i artisti?ko-teatarsko-glazbene formacije koje su mu pripadale, od slikarske asocijacije Irwin do glazbene grupe Laibach. NSK je bio disidentski pothvat silno znacajan za rusenje komunizma - ta avangarda oduzela je svaki privid legitimiteta socijalistickoj drzavnoj umjetnosti. U 21. stoljece Zivadinov ulazi pak s "milenijskim" projektom "kozmickog teatra", u kojem sredisnje mjesto ima lik Hermana Potocnika Noordunga.

Ro?en u Puli, Potocnik je podrijetlom Slovenac - njegov otac, lijecnik, i majka, ro?eni su ovdje, u Vitanju. Potocnik-Noordung bio je k.u.k. artiljerijski oficir i balisticar koji je prvi izracunao orbitalne brzine, pa u Becu poslije Prvog svjetskog rata publicirao znanstveno djelo "Problemi svemirskog leta". Njegovu knjigu prepisao je dr. Herman Oberth, berlinski raketni entuzijast i ucitelj Wehrnera von Brauna.

Tako je Oberth, uz Konstantina Eduardovica Ciolkovskoga i profesora Roberta Goddarda, proglasen "ocem astronautike". No famozni "Veliki kotac", orbitalna stanica koja se pojavljuje u Kubrickovu filmu "Odiseja u svemiru", gdje se okrece uz zvuke beckog valcera, dizajn je Potocnikov, koji je Oberth uvrstio u svoju knjigu i popularizirao.

Takav autorski slijed potvrdio je Zivadinovu na Sri Lanki scenarist "Odiseje" Arthur C. Clarke, pa je Dragan, ne temelju toga i mnogobrojnih drugih prikupljenih svjedocanstva, uspio u naumu da se Potocniku prizna zaslu?en status me?u pionirima kozmonautike, sto je ove Nove godine verificirano na specijalnom simpoziju u vasingtonskom Nacionalom aeronautickom i astronautickom muzeju, kad je naposljetku izdignut uz ostale "oce", u hramu znanstvene eksploracije svemira, gdje su izlozeni kamen s Mjeseca i stotonska orbitalna stanica Skylab.Osim u Washingtonu, Potocnik se slavi u Vitanju - u Gradskoj kuci upravo je otvoren njegov multimedijalni minimuzej.

U mjesnom Domu kulture to je zatim obiljezeno Zivadinovljevom predstavom, "svemirskom kantatom", u kojoj se muski zbor dopunjava s visokofrekventnim zvukovima i tutnjavom startnih motora mocnih ruskih raketa... Bile su izlozene i fotografije Jurija Mihajlovica Baturina, nacinjene u orbiti. Baturin je, naime, kozmonaut - stovise, taj diskretni gospodin zamjenik je zapovjednika odreda kozmonuta u Centru za obuku za letove s ljudskim posadama u Zvjezdanom gradu u Podmoskovlju!

Upoznao se s Draganom kad je ovaj dosao u Zvezdgorodek na obuku kao kandidat kozmonaut, u sklopu svojih visegodisnjih nastojanja da ostvari prvu umjetnicku misiju u orbiti, a dva tako posebna covjeka morala su odmah uspotaviti vezu, transcendentalni link, jer obojica, sto bi rekao Goethe, "razmisljaju u eonima"...

Sin velikog obavjestajca

Zivot Baturinov cudesan je materijal za neku knjigu koju jos nije napisao - iako je napisao mnoge druge. Samo ro?enje Jurija Mihajlovica, pocinje pustolovnim uvodom iz doba velikoga rata. Njegov otac bio je oficir Narodnog komesarijata za drzavnu sigurnost (NKVD, koji postaje MGB, a zatim dobiva najpoznatiji naziv - KGB).

Obavljao je nadzor granice u kaspijskoj zoni, a 1940. postao sef sovjetske tajne sluzbe u Carigradu. To je najvazniji spijunski punkt na pocetku rata - vazniji od neutralne Svicarske ili Portugala, gdje su djelovale britanske i njemacke agenture. U turskoj metropoli, odakle se nadzirao Balkan i cijelo mediteransko podrucje, ratovale su tri - osim ovih dviju i ruska, kojoj je na celu bio Baturinov otac.

Drug Tito bio je njegova operativna veza na terenu - pro?ao je kroz Carigrad jos 1935. pa tu proveo sest mjeseci na instruktazi, prije nego je dosao u Zagreb da preuzme jugoslavensku kompartiju i obavjestajni punkt Kominterne. Carigradska centrala britanske obavjestajne sluzbe organizirala je beogradski antiosovinski puc 1941. ("Bolje rat nego pakt!"), a Baturinov otac bio je, nesumnjivo, angaziran na drugoj strani, pa su jugoslavenski komunisti u tim doga?ajima odigrali sporednu ulogu...

U Ankari se otac upoznao s mladom sifranticom, koja je u Moskvi poha?ala fakultet za telekomunikacije te ucila francuski. Kad su se 1947. vratili sa zadatka, vjencali su se, a dvije godine poslije rodio se Jurij. On ce o ocu napisati knjigu, a gospo?a majka, koja je jos ziva, upravo je objavila svoju autobiografiju - izlazi iz tiska za nekoliko dana...

Baturin lako prelazi iz futuristickog diskursa u povijesni: rod Baturinovih, kaze, ima veoma dugu dokumentiranu povijest. Tri brata Bathoryja - sto je poljsko kraljevsko prezime izvedeno iz ma?arskog ili mongolskog Batu - naselili su se 1498. u gradu Taganrogu, na uscu rijeke Don u Crno more. Jedan se od njih rusificirao pod prezimenom Baturin, drugi kao Bakunjin (to je obitelj cuvenog kneza anarhista!), a potomstvo trecega gubi se u magli historije.

Majcina loza - Smoljnikovi s juga Tverske gubernije, blizu Podmoskovlju, bili su pak seoski popovi i lijecnici, a spojili su se s Baturinima u sovjetskoj ambasadi u Turskoj, s tim da je mali Jurij svjesni zivot poceo kao obican sovjetski djecak koji poha?a moskovsku osnovnu, a zatim srednju skolu, englesku gimnaziju (Specskolu br. 44). Otac je od njega ocekivao samo jedno - da ne ide njegovim stopama, da se kloni karijere u tajnoj sluzbi, u koju se, zapravo, kao i u vojnu, najcesce stupa preko obiteljskih veza.

Tu je otac mogao biti miran - Jurij je odmah odlu?io da postane pisac. Knjizevnici, naime, ostvaruju velik utjecaj na covjecanstvo snagom svog intelekta, pisanom rijecju, a on je to htio, osim toga, da ostvari proboj granica ljudske spoznaje.

U ono doba, sezdesetih, dok se puno raspravljalo tko je pritom vazniji - "liriki ili fiziki", privukla ga je, naposljetku, fundamentalna znanost, pa se 1967. upisao na Moskovski fizicko-tehnicki institut (prirodoslovno-tehnicko sveuciliste), jer je odmah odlucio da ce osobno sudjelovati u istrazivanju univerzuma kao kozmonaut, pa je odabrao smjer kibernetike na fakultetu aerofizike i kozmickih istrazivanja. To mu se cinilo kao najbolji ulaz u svemirski program.

Rad na Sojuzu Program je, naravno, bio vrhunska tajna, pa nitko nije znao kako se u nj, zapravo, stupa - prvi kozmonauti bili su piloti, sto je i Baturin pokusao postati, ali su ga odbili, jer je vec imao dioptriju. Zapravo, na brodovima tipa "Vostok" ispaljivali su pilote samo radi glamura, a kapsula je bila potpuno automtizirana i upravljana sa zemlje. Tek je te 1967., kad Baturin postaje student, lansiran prvi pravi svemirski brod tipa 7K-OK, bolje poznat kao Sojuz. Misija Sojuz-1 zavrsila je katastrofalno.

Pilotirao je kozmonaut Komarov (a njegova rezerva bio je Jurij Gagarin). Odmah poslije Sojuza-1 trebao je startati Sojuz-2 s tri clana posade, od kojih su dvojica trebali poci u "svemirsku setnju" pa prijeci na palubu Sojuza 1. Kad je usao u orbitu, Komarov je ustanovio kvar - nije se razvilo jedno od dva solarna "jedra", panela koji osiguravaju elektricnu energiju, pa je misija abortirana, ali se brod, usljed toga kvara, nije mogao automatski orijentirati za paljenje retromotora, koji smanjuju brzinu za deorbitaciju i povratak u atmosferu.

Komarov je tada morao upotrijebiti "rukopipateljnu" metodu (periskopsku astrogaciju) koju ce primijeniti i posada Apolla 13 kad se, puno kasnije, na?e u slicnoj nevolji. Uspio je, ali poslije pravodobnog paljenja motora i kocenja u zracnom omotacu nije se otvorio padobran i Sojuz-1 smrskao se udariv?i u zemlju.
Kozmonaut je poginuo - pokopan je pod kremaljskim zidom na Crvenom trgu - a sovjetski svemirski program unaza?en je za osamnaest mjeseci. Kad je Baturin zavrsio fakultet, namjestili su ga u poduzecu "Energija", koje ce kao i grad u mokovskoj oblasti gdje se nalazi (bivsi Kalinjingrad) dobiti ime po Sergeju Pavlovicu Koroljevu, generalnom konstruktoru sovjetskog svemirskog programa.
Devet godina Baturin radi na razlicitim komponentama Sojuza kao specijalist "dinamike leta i upravljanja". Najvazniji samostalni zadatak bio mu je - programiranje automatskog pozicioniranja svemirskog broda, da se definitivno rijesi problem koji je i doveo do nesrece Sojuza-1!

Kad je problem do savrsenstva elaborirao u teoriji, pokazalo se da u praksi opet nastaje odstupanje od jednoga stupnja, sto je jako mnogo s obzirom na brzine, pa su ga poslali da stvar prou?i u tvornici, na samom brodu koji je trebao poletjeti u svemir.

Ustanovio je da neki dio na oplati reflektira svjetlo, pa zabljesne senzore i uzrokuje to odstupanje - sto prepricava objasnjavajuci kako je algoritam jedno, a blues drugo, te zasto je osjecao strast da u?e u istrazivacku praksu kao letac-kozmonaut. No, kako to privremeno nije bilo moguce, stao je razvijati druge interese: usao je u politiku.

Kibernetika, filozofija, pravo... Prvo je objavio jedan znanstveni clanak - me?unarodne odnose, odnosno komunikacije, primjerice pregovore, opisao je matematicki, jednim kibernetskim modelom. Zatim se kao redovni student upisao na moskovski pravni fakultet i 1980. diplomirao, a sljedece godine zavrsio paralelni studij zurnalistike na "Lomonosovu", gdje je poha?ao ve?ernju skolu.

Istodobno se ozenio (pravnicom) te dobio jedinu kcer Aleksandru. Namjestio se potom u Akademiji nauka, na ekonomsko-pravnom institutu kao mla?i suradnik, pa 1985. magistrirao s temom "Europski parlament", a doktorirat ce 1992. s tezom o kompjuterskim autorskim pravima (na radnome mjestu u "Energiji" imao je terminal jednog od prvih ruskih racunara).

Zasto je htio biti zurnalist, to je vec jasno, ali zasto ga je privlacilo pravo?

Posrijedi je ista strast - teznja da se shvate (i definiraju) procesi me?uljudskih komunikacija, ukljucujuci vise stupnjeve organizacije odnosa, kao sto su drzava, odnosno poredak. Citira Norberta Winera, osnivaca kompjuterske znanosti: "Matematicki model macke bolji je od macke!" Nema kod Baturina, dakle, nikakvih prizemnih karijernih racunica - on svemu prilazi fundamentalno, kao filozof.

U privatnom nastupu skroman do obicnosti, u intelektualnoj sferi gord je poput Sotone. Ne priznaje prepreke koje se postavljaju ljudskoj slabosti, pa uopce ne prestaje akumulirati akademska znanja i zvanja - a ovo je bio tek zametak njegove nevjerojatne svestranosti... Bio je toliko znanstveno znatizeljan da je pazljivo proucio i - jugoslavenski delegatski sistem te Zakon o udruzenom radu.

Ucinilo mi se fantazmagoricno sto sjedimo u suvenirski dotjeranom Vitanju, u sobi predsjednika opcine, iznad Noordungova memorijalnog muzeja, i razgovaramo o toj Kardeljevoj ekscentricnoj koncepciji, koju je Baturin detaljno prostudirao pa ocijenio rekavsi: "Gledajte, u doktrini upravljanja, koja mora biti egzaktna, sve mora biti pronicno i nedvosmisleno, a to je tako kompliciran, apstraktan sustav da je bio posve nezanimljiv s prakticnog stajalista..."

Ako se ucinio previse kompliciranim i strucnjaku za upravljanje letjelicama u orbiti, kako je tek bilo siromasnim delegatima?

Jeljcinova desna ruka.

Sredinom 80-ih rad mladog suradnika Akademije nauka zapazen je "gore", uocio ga je jedan od najblizih suradnika generalnog sekretara Mihaila Gorbacova - Georgij Hosroevic Sahnazarov, Armenac iz Bakua, politolog i plodan pisac, po obrazovanju pravnik, koji je dugo boravio u Pragu te postao clan Akademije nauka (njegov sin Karen Sahnazarov poznati je suvremeni ruski filmski reziser).

Sahnazarov je Baturina anga?irao da izradi nacrt Zakona o slobodi tiska - koji ce biti zaista usvojen 1990.! Pocinjalo je doba glasnosti i reformi. Baturin je imenovan savjetnikom Gorbacova, koji je u travnju te godine, umjesto generalnog sekratar KPSS postao predsjednik SSSR-a.

Godinu i pol Jurij Mihajlovic radio je u Kremlju, a to su oni najdramaticniji dani: dogodio se vojni puc, uslijedile moskovske demonstracije, izlazak tenkova Tamanovske garde na gradske ulice pa proljece Jeljcinova jakobinizma i naposljetku rasap sovjetske drzave - Baturin kaze da je to vrijeme bilo kao jedan cijeli zivot, sto se uopce ne da opisati, i kad je zajedno s Gorbijem gledao kako se spusta crvena zastava u starodrevnoj moskovskoj misticnoj tvr?avi, cinilo mu se da umire, da nestaje sve ono na cemu se temelji sam njegov identitet.

Vise od nacije: drzava. A u stvari, imao je tek cetrdeset i tri godine, strahovit uvid u sve sto se doga?a, tri fakulteta i doktorat, pa ce i njegova karijera, zapravo, tek zapoceti...

Poznat kao inicijator reformistickog zakona o stampi, dr. Baturin se povremeno javljao s televizijskim komentrima tekucih doga?aja. Dobio je stoga odmah ponudu da postane glavni urednik centralne politicke emisije, TV-magazina "Itogi", koji je isao na novoj, nezavisnoj, privatnoj televiziji NTV ("Ostankino") u vlasnistvu tajkuna Gusinskoga, koja je sibala moderni informativno-politicki program s najvecim rejtingom u Rusiji. Odbio je.

Rekao je: Nemam potrebno iskustvo za rad na televiziji, ali mogao bih biti politicki konzultant. I, poceo se redovito pojavljivati na ekranu, a buduci da djeluje strahovito uvjerljivo, razlozan i jasan, a potpuno beskompromisan, jer ne mulja poput politicara, nego ocjenjuje poput znanstvenika, smjesta je stekao javni autoritet i novi predsjednik Jeljcin pozvao ga je da mu postane savjetnik. To je prihvatio.

Predsjednik se javno ukazuje okruzen svojim savjetnicima, koji mu prisjedaju u Kremlju, ali oni nemaju osobitu tezinu u donosenju odluka, savjetuju, a on to provede ili se oglusi, kako mu odgovara. Jeljcin je bio jako nesklon Gorbacovu i Sahnazarovu, mislio je da nisu znali sto hoce, nego su zapeli izme?u starog i novog, dok je on tocno znao cemu stremi - htio je uvesti demokraciju i kapitalizam, samo sto su stvari ubrzo po?le neocekivanim, ili neizbjeznim smjerom...
Baturin mu se pak svi?ao, kao artikuliran i ocito sposoban mla?i covjek, tehnokrat, a ne ideolog. Ubrzo mu je ponudio da postane njegov pomocnik za pravna pitanja. To ne izgleda kao unapre?enje, ali je, zapravo, silno vazna funkcija - preuzme li administrativnu odgovornost, prolazit ce mu kroz ruke svi predsjednicki ukazi, radi uskla?enja s pravnim normama, a ti ukazi u ruskom politickom ustrojstvu imaju zakonodavnu snagu.

Baturin je odga?ao odluku. Zasto? "Nije mi se bas svi?ala Jeljcinova politika.

Bilo je tu previse kaosa za moj ukus." Govorili su mu: "Ti si lud! Pa zar ne znas kakva je to moc Svaki dan s predsjednikom, a ministri cekaju po godina dana da ih primi..." Naposljetku je pristao, ali je Borisu Nikolajevicu najavio da ce uvijek otvoreno iznositi svoja misljenja, ne obaziruci se na ogovaranja kojima ce zbog toga biti izlozen, te zatrazio da bude posljednji kroz cije ruke ukaz prolazi prije nego sto se obnaroduje - da ne bude raznih kabinetskih igara i opstrukcija...

Jeljcin je pristao i Baturin je preuzeo posao. Njegov administrativni kapacitet pokazao se tako velikim da se predsjednik stao na njega sve vise oslanjati, pa mu je poslije dvije godine prosirio sferu i uvalio - nacionalnu sigurnost.

Iz Kremlja je Baturin, dakle, nadzirao FSB, bivsi KGB, te policiju u sklopu Ministarstva unutrasnjih poslova, a kako se sa svim tim lijepo nosio, Jeljcin ga postavlja i za kadrovika u oruzanim snagama, a 1996. za sekretara Vijeca za obranu, sto znaci da je pod njega dopala i vojska, Ministarstvo obrane i vojna industrija, posredno cak i vanjski poslovi... Bio je Jeljcinova Katica za sve.

Lajcakova skola.

Kako se sporazumijevao s ministrima? Sa Andrejom Kozirjevom (karizmaticnim mladim sefom diplomacije) - lose; s Jevgenijem Primakovom (unutrasnji poslovi, bivsi sef KGB-a, a poslije direktor Lukoila) - dobro; s ministrom vojske Gracovom (koji je vodio prvi cecenski rat) - tako?er lose, a s potonjim, Sergejovom - dobro. Slagao se, dakle, s ozbiljnim ljudima koji su nastali kao produkt sistema, a s oholim, karijeristickim salabajzerima ukrstio bi rogove.

Kad se vec bavio obranom, uz posao je upisao Ratnu skolu Generalstaba ruske vojske, na kojoj se obrazuju najvisi zapovjednici, a posto je usao i u vanjskopoliticku problematiku, zavrsio je k tome Diplomatsku akademiju Ministarstva vanjskih poslova, vraski ozbiljnu skolu, jednu od najboljih takvih na svijetu (sto mi je obrazlozio njen diplomant, bivsi visoki predstavnik UN u Bosni, sad slovacki ministar vanjskih poslova, Miroslav Lajcak, koji je tu, recimo, perfektno naucio srpsko-hrvatski).

Zasto je Jeljcin dopustio Baturinu da akumulira takvu moc? Prvo, to nije bila autonomna vlast, koja bi od njega napravila politickog konkurenta, a drugo, kod Jeljcina su svi ti drzavni resori bili drugorazredni, jer se on u prvom mandatu usredotocio na pretvorbu, prekivanje drzavne ekonomije u privatno-poduzetnicku, stvaranjem tajkuna koji su zasnovali milijardske portfelje.

Pod vodstvom Anatolija Cubajsa, Jeljcinova sefa predsjednicke administracije, okupila se skupina petrogradskih liberalnih ekonomista, koji ce idejno i prakticki omoguciti uspon ljudima poput Borisa Berezovskog te ostalih oligarha, protagonista ruske pretvorbe. Drugu, konkurentsku, skupinu u podnozju trona sacinjavali su "siloviki", kagebeovci, "bezbednjaci". Prvima Baturin nije mogao pripadati jer mu se to gadilo, a drugima jer je intelektualac.

Iz Kremlja u svemir.

Kad je Jeljcinu istjecao prvi mandat, ankete su pokazivale da stoji strahovito lose - narod ga je smatrao odgovornim za korupciju i astronomski rast cijena osnovnih namirnica, kad je trziste liberalizirano. Iz socijalizma u kapitalizam za cetiri godine, bez podloge, osnovnih institucija drustvene infrastrukture - bio je to cisti avanturizam, na koji se mogao odluciti samo netko tako impulzivan i samoljubiv poput Jeljcina.

Jos se rasaplamsao rat u Ceceniji, za sto su "liberali" uvijek optuzivali "silovike", i predsjednik slaze oko sebe novu grupu ljudi koji ce mu pomoci da na silu, demagogijom i propagandom, opet dobije izbore. S tim novim ljudima Baturin se uopce nije razumio, vidio je da njegovi sektori ne ulaze u njihove prioritete, da im samo smeta, pa je odlucio da se povuce...

Oko godinu dana trajalo je dok nije odabrao smjer za nastavak karijere. Odlucio je - sto? - naravno, da ide u skolu, da postane kandidat kozmonaut i obuci se za let u svemir. Cijela kremaljska administracija bila je zgrozena. "Sto, Juriju Mihajlovicu, zar cete vi, kojega su vozili na straznjem sjedalu limuzine, sad sami sofirati nekakvim svemirskim vozilom?"

Ocekivalo se da postane potpredsjednik koje debele banke, ako vec ispada iz kombinacija, pa ne igra za polozaje u energetskom sektoru, gdje se stvaraju tajkuni. Ukratko, ocekivalo se da se nasadi na milijune i ckomi. Baturin je odabrao profesuru na dva univerziteta koja je sam ranije poha?ao (tehnicki i novinarski) te usao u svemirski program.

Na stanici Mir.

U orbitu ce poletjeti na palubi Sojuza TM-28 13. kolovoza 1998. kao "kozmonaut znanstvenik". Imao je 49 godina. Prekrcao se na stanicu Mir te na njoj proboravio dva tjedna. Drugi put polijece na Sojuzu TM-32 30. travnja 2001., sad kao redovni clan posade, flight-engineer (bortinzenjer), a putnik je Amerikanac Dennis Tito, prvi turist u svemiru.

Opet pristaju na orbitalnu stanicu i svoj Sojuz ondje ostavljaju parkiran kao camac za spasavanje, a poslije randevua s americkim space-shuttleom "Endeavour" (let STS-100), vracaju se na zemlju Sojuzom TM-31, koji je tu ostao od prethodne misije.

Na Miru, koji je u me?uvremenu, pripajanjem japanskog i europskog modula 2000. godine, prerastao u International Space Station (ISS), postalo je jako zivo, pa se osim Rusa i Amerikanaca tu motaju Francuzi, Slovaci, Nijemci, drzavljani cak 16 nacija ukljucenih u program. Na visini od 350 kilometara, dakle u niskoj Zemljinoj orbiti (LEO), leti stanica duga oko 70 metara s masom od oko 300 tona. Nije bas onaj Noordungov "veliki kotac", ali vrlo impresivna mrcina...

S dvije misije Baturin je postigao prestizni naslov "Ljotcik-kozmonavt Ruskoj Federacii" te dobio odlikovanje Heroja Ruske federacije, kao i dva kazahstanska ordena, jer se Rusi lansiraju iz sela Bajkonur, odnosno Tjuratam, koje se nalazi u toj prostranoj, pustoj zemlji.

Jurij Mihajlovic za nekoliko dana puni sezdesetu. "Sto cete sad raditi kad ste ostvarili i svoje najranije, djecacke ambicije, pa se u vasem zivotu zatvorio krug - sto dalje?"

"Ove godine napustit cu odred kozmonauta", kaze Baturin, "ja sam dvaput letio, ne bi bilo fer da zauzimam mjesto mla?ima. A sto ?u zatim? Dobro pitanje!"

Tajne kozmickog programa. No i odgovor se nazire - Baturin je, doduse, vec objavio 13 knjiga, a najnovije, vrlo va?no djelo, tek izaslo iz tiska, drzim u rukama. To je "Sovjetska kozmicka inicijativa u drzavnim dokumentima 1946. - 1964.", jedinstven zbornik kljucne arhivske gra?e, koja se prvi put objavljuje, a cjelovito dokumentira sovjetski svemirski program.

Ono sto se o njegovoj pionirskoj fazi dosad znalo bila je pusta prica - sad imamo pred sobom, na papiru, Staljinove i Hruscovljeve odluke, izvjesca generalnog konstruktora Koroljova, materijal iz kojega se moze tocno razabrati kakvi su bili motivi, kakva promisljanja, i uz ostalo nailazimo na potpuno iznena?ujuce dokaze da sovjetsko rukovodstvo uopce nije pridavalo nikakvu posebnu vaznost Gagarinovu letu, jer su mislili da ce proci kao bilo kakva komunisticka tehnicka ujdurma, kojima su se na Zapadu uglavnom podsmjehivali - dok u svjetskim medijima vijest nije eksplodirala kao senzacija najvece magnitude, pa su i sovjetske vo?e, brze-bolje, uzjahale taj plimni val...

No, kao i sve dosadasnje Baturinove knjige o kompjuterima, cenzuri od Ivana Groznog do Oktobarske revolucije, o Jeljcinovoj epohi znanstveni su radovi ili publicisti?ke sinteze. Ostaje jos cista knjizevnost. Cisti zurnalizam, kojemu bi se taj laureat nagrade Saveza zurnalista SSSR-a, zatim profesor zurnalistike i naposljetku sekretar Saveza zurnalista Ruske Federacije mogao sad posvetiti bez sigurnosne mreze koju znanstveniku pruza znanost!


Источник: http://globus.jutarnji.hr/?sid=a18cb6dd3dde87c1a3ff332fadc3e2d5
Globus 22.05.2009

viperson.ru
Рейтинг всех персональных страниц

Избранные публикации

Как стать нашим автором?
Прислать нам свою биографию или статью

Присылайте нам любой материал и, если он не содержит сведений запрещенных к публикации
в СМИ законом и соответствует политике нашего портала, он будет опубликован